Hiking, izleti

Veliki dol

Za Samoborsko gorje vrijedi ista uzrečica kao i za London – tko je umoran od Samoborskog gorja, umoran je od života. Kako to gorje, s jedva 900 metara nadmorske visine, sa svojim otvorenim livadama i prijevojima nije pogodno za hodanje po ljetnim vrućinama, ipak jedna kraća šetnja do Oštrca preko Velikog Dola pravo je osvježenje. Krećemo rano ujutro prema Samoboru i nastavljamo dalje prema Smerovišću i kod gostionice izletište Dumiću ostavljamo auto. Ovdje je i raskršće planinarskih staza, no parkiralište preko puta Izletišta je „samo za goste” pa se parkiramo nešto dalje, kod osnovne škole. Iza škole se staza odvaja prema Sv. Bernardu i Japetiću, a druga vode prema Velikom Dolu i Oštrcu, treća prema Šoićevoj kući i dalje prema Japetiću…Vel dol Ostrc putokaz
Izletište Dumiću je poznato po svježim pastrvama, a sama se gostionica nalazi u debeloj hladovini pored potoka na kojoj je mala vodenica. Točno preko puta počinje staza za Veliki Dol i Oštrc – točnije riječ je asfaltiranoj uskoj cesti što vodi oštro uzbrdo. Cesta vijuga kroz šumu i otvara pogled na selo Gregurić breg te nakon dvadesetak minuta napuštamo asfalt i dolazimo do križanja gdje treba skrenuti lijevo gore. Sve je dobro označeno putokazima, a i markacije izgledaju svježe. Sada se krećemo oštrije uzbrdo vododerinom dok ne izbijemo na makadamsku cestu 5 minuta od doma na Velikom Dolu. Tom se cestom također može od Samobora doći autom sve do Doma. Trebalo nam je ukupno 40 minuta da stignemo na prijevoj gdje se nalazi dom „Ivica Sudnik” (530m) i gdje se nalazi velik natpis „Dobro došli”. Okoliš oko Doma je lijepo uređen, tu je igralište za djecu, drvene klupe i stolovi te tzv. meteorološko uže (zadnji put smo takvo uže vidjeli na Malom Alanu, a radi po sistemu: kad je mokro – onda je kiša). Ovdje je također dobra kuhinja i zbog toga je dom vrlo popularan, a posebno je poznat po gulašu od divljači – kad je otvoren! Nažalost, u našem slučaju, iako je bio vikend i pred praznik, preko ulaznih vrata bio je postavljen lokot. Nije nam poznato koji je razlog zatvorenih vrata, no kod planinarskih domova se to događa bilo zbog promjene najmoprimaca ili nekih drugih razloga pa onda opet prorade. Možda su ovaj put ocijenili da zbog produženog vikenda i „spajanja” neće biti prometa, što bi moglo biti razlog jer smo na cijelom putu vidjeli mnogo manje planinara nego što je uobičajeno.
Prema izvorima s Interneta, Dom je izgradio HPD „Japetić” 1963. godine na ruševinama stare kuće ski kluba „Zagreb”. Navodno je ovdje bila jedna od kolijevki skijanja u Zagrebu i okolici, što je danas vrlo teško zamisliti – da se nekad skijalo po okolnim livadama. Lijepi krajolik nagrđuje nezavršena dogradnja od cigle i betona sa stražnje strane Doma. Nastala je vjerojatno po staroj hrvatskoj navadi „lako ćemo” koja će se, nadamo se, ulaskom u Europsku uniju promijeniti.trasa Vel Dol  - Ostrc Nastavi čitati

Oglasi
Standardno
Hiking

Samoborsko gorje, siječanj – veljača, 2012. II dio – Veliki Lovnik

Nakon što smo prošli puta vrlo lako došli do Oštrca sada bi htjeli  na Veliki Lovnik – ali prvo se moramo raspitati gdje se uopće nalazi! Na kraju smo shvatili da smo mu vrlo blizu bili već nekoliko puta, ali nismo znali da je tamo. Naime, Veliki Lovnik je nekoliko minuta udaljen od Gostinjca Sv. Bernarda! A kako tamo doći? Put nas vodi od Šoićeve kuće, poznatom stazom prema Japetiću. Nakon dvadesetak minuta uspona na križanju treba skrenuti desno prema Plan. domu Sv. Bernard gdje na tabli piše da još ima 1 sat hoda (naravno da putokaza za Veliki Lovnik nema!). Staza dalje ide kroz šumu usjekom i nakon pedesetak minuta dolazimo na cestu za selo Dragonoš, krećemo se po livadama rubom sela te ponovno ulazimo u šumu i nakon desetak minuta evo nas pred Sv. Bernardom (690 m).

Prema podacima, Planinarska bratovština sv. Bernarda iz Samobora 1995. godine počela je uređivati staru napuštenu lugarnicu na Velikom Lovniku. Godine 1999. planinarski dom sv. Bernarda preimenovan je u Gostinjac sv. Bernarda, jer je s godinama postao  mjesto susreta molitvenih zajednica,  mladih itd. Okoliš Gostinjca je prilično uređen, no unutrašnjost je prilično opskurna, stolovi su naslonjeni gotovo jedan na drugi, strop je vrlo nizak, prozori u prizemlju vrlo mali . Zanimljivo je da Gostinjac nema dovolu za serviranje hrane pa iće treba ponijeti sobom, dok je sutuacija glede pića mnogo povoljnija: služe se dobar čaj, rakija i vino.

Okoliš je prilično dobro uređen, tu se nalazi nekoliko stolova i klupa, bunar s đeramom, velike jaslice i raspelo. Izdvaja se i veliki stup s mnogo putokaza prema gradovima u raznim dijelovima svijeta. Ovdje se ne spominje Veliki Lovnik, no na obližnjem drvetu uočavamo bijelom bojom ispisano “vrh”. Do vrha ima oko desetak minuta hoda kroz šumu u kojoj se i Veliki Lovnik nalazi. Tabla s imenom i oznakom kote od 737 m je pribijena na drvo kao i kutija sa žigom. Budući da pogleda gotovo da i nema, ovaj se vrh smatra neatraktivnim pa nakonm uobičajenog fotografiranja krećemo istim putem natrag.

Trajanje trase: Šoićeva kuća – Gostinjac sv. Bernarda – Veliki Lovnik 1.50 h

Standardno
Hiking

Samoborsko gorje, siječanj – veljača, 2012. I dio – Oštrc

Ako je Oštrc jedan od najpoznatijih i najpopularnijih vrhova Samoborskog gorja, svakako uz Japetić, onda je Veliki Lovnik gotovo nepoznat. Kad idemo na Oštrc, sve je poznato, postoje putokazi, zna se da je pogled s vrha od kojeg zastaje dah, da je u domu Željezničar dobra greblica. Ali za Veliki Lovnik je potpuno suprotno, putokaza nigdje, vrh se nalazi u šumi i nema nikakvog pogleda, a u blizini nema planinarskog doma s dobrom hranom.

Najkraći prilaz na Oštrc je iz sela Rude, udaljene pet kilometara od Samobora, a od desetak mogućih izdvajamo prilaze preko Velikog dola, od Šoićeve kuće pa od “stražnje” strane od lovačkog doma Poljanice… Kad krećemo iz Ruda, nekad zaista rudarskog naselja (danas se radi na obnovi rovova kao turističke atrakcije), put nas vodi, naravno uz tablu daljinara, prvo cestom oštro uzbrdo pored crkve i groblja. Nakon toga dolazimo na planinarsku stazu koja vodi uz kuće i vikendice s pogledom na Plešivicu sve dok ne dođemo do hrpta planine.

Tada nam treba još oko tridesetak minuta do plan. doma. Krenuti možemo stazom oko vrhova ili pak po izrazitim strminama gore – dolje preko njih. Vršni dijelovi nisu prekriveni šumom pa jedan od najzanimljivijih, usputnih,  je Ptičji vrh s lijepom pogledom na sve strane, od Zagreba do Slovenije. Planinarski dom Željezničar (691 m) nalazi se na sjevernoj strani Oštrca i oko njega su smještene terasaste površine s desetak drvenih stolova i pripadajućih klupa. U principu je uvijek bolje biti vani, jer unutrašnjost doma čini jedna prostorija s velikom peći u sredini (gdje se ponekad suše znojne flanelaste košulje prisutnih planinara), s jako naguranim stolovima i klupama. Ukoliko još imate “sreće” uloviti veselu grupu planinara uz gitaru koji misle da dobro pjevaju, unutrašnjost treba svakako izbjegavati. No, to se ne odnosi na kuhinju u kojoj se spravljaju prilično dobra jela uz tradicionalno rudarsko jelo- greblicu.

Na vrh Oštrc (752 m) vodi  oštriji uspon od desetak minuta i svakako ga treba posjetiti, jer je pogleda na sve strane odličan – od Medvednice, preko Plešivice do obližnjih brda u Sloveniji. Sam vrh i nije toliko otvoren, no 30 metara dalje nalazi se vidikovac s gotovo 60 godina starom spomen pločom prvom izletu HPD-a iz 1875. godine. Tu se nalazi i metalni žig zabetoniran u kamenu. Vjerojatno nije bez vraga što je prvi izlet u povijesti hrvatskoga organiziranog planinarstva bio baš na Oštrc, jer taj je predio Samoborskog gorja najljepši zbog svoje pitomosti i vrlo lakog pristupa. Kažu da je taj povijestni izlet trajao čak dva dana dok je danas dovoljno oko 45 minuta autom od Zagreba do Ruda i onda oko 1, 5 sati penjanja do vrha. Na povratku nikako ne treba propustiti šetnju Samoborom, jednim od najljepših gradića u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Dužina trase: Rude – pl. dom Željezničar – Oštrc 1.30 h

Standardno