Premužićevom stazom od Alana do Rossijevog skloništa, lipnja 2012.

Krenuti Premužićevom stazom od Velikog Alana prema Zavižanu je  obrnuto od češće uobičajenog, jer je taj smjer nešto teži.

Od doma na Velikom Alanu do Premužićeve staze vodi odmah uzbrdo prečica od 15 minuta. Nakon spoja s Premužićevom, staza je nešto blaža i penje se u blagim serpentinama kroz šumu, izbijajući na poneku livadu s koje se vidi more. Zaobilazimo obronke Alančića i ponovno ulazimo u šumu te nakon pola sata dolazimo na početak nove livade. Staza vodi oko velike vrtače i polako nam se otkriva Seravski vrh, a u daljini puca pogled na južnu stranu Rožanskih kukova – cilj našeg pohoda. Kako im se približavamo tako se sve više izdiže Krajačev kuk u prvom planu. Prije nego što ponovno zađemo u šumu, nailazimo na poučnu tablu sa slikom kukova i točnim nazivima i visinama vrhova. Tako tu vidimo Gromovaču (1675 m), Krajačev kuk (1690 m), Pasarićev kuk (1630 m), Vratarski kuk (1678 m), Varnjaču (1630 m) i Crikvenu (1641 m). No, šume se nećemo tako brzo riješiti i gotovo sat vremena će proći dok ne naiđemo na prve kamene stepenice ispod vrha Crikvene. Prije toga ćemo proći odvojak za Krajačev kuk do kojega ima još oko pola sata hoda u jednom smjeru.

Od Crikvene smo već duboko u kukovima i hodamo po vijaduktima između stijena, diveći se kamenom pejsažu prepunog raznolikog cvijeća i zelene makije. Krećemno se vjerojatno jednim od najljepših planinarskih predjela u Hrvatskoj i uočavamo nekoliko odvojaka za vrhove (kukove), ali i jame.  Tu se posebno ističe odvojak za Varnjaču, okomitu stijenu koja vodi dalje do Hajdučkih kukova. Ove se markacije, međutim, više ne obnavljaju, a neke su čak i prekrivene sivom bojom, jer Nacionalni park Sjeverni Velebit nije baš sretan kada ljudi hodaju kroz Hajdučke kukove. Slična je situacija i s Rossijevim kukom do kega se uglavnom stiže  – napamet. Iako su Hajdučki kukovi proglašeni Strogim prirodnim rezervatom, što je još viši stupanj zaštite nego Nacionalni park, ipak  nije jasno zašto im se de facto zabranjuje pristup. Kako je ovdje ipak riječ o zahtjevnijim planinarskim usponima – djelomično penjanje po stijeni uz pomoć ruku – teško je vjerovati da bi došlo do nekog masovnijeg obilaska kukova i negativnog utjecaja na prirodu. Čak su Golubić (1658 m) i Vratarski kuk (1678 m) izbačeni iz popisa kontrolnih točaka Hrvatske planinarske obilaznice. No, koliko smo čuli, pristup Hajdučkim kukovima najčešće ide od Lubenovačkih vrata.

Naša šetnja kroz krš završava kod Rossijeve kolibe ili skloništa (1580 m), podno Pasarićevog kuka, otprilike na pola puta rute Veliki Alan – Zavižan. Iako izvana izgleda kao kamena kućica u Primorju i potpuno se uklapa u stjenoviti okoliš, Rossijevo sklonište je iznutra prilično devastirano i ne preporučuje se za korištenje. Naravno, u tijeku je obnova!

Na vanjskom zidu je postavljena ploča sa zaslužnim imenima planinara, prirododlovaca i znanstvenika koji “su nam otkrili ljepote Velebita”, među kojima čitamo Miroslava Hirtza , Ante Premužića (šumarski inženjer), Ljudevita Rossija (časnik i botaničar), Ivana Krajača, i druge. Kako se nalazi na samom rubu Jerkovića dolca, iskorištavamo livadu za predah i ručak dok nam je s jedne strane Pasarićev kuk, a s druge Rossijev, a pogled koji puta odluta i prema moru.

Trajanje rute: Veliki Alan – Rossijeva koliba: 3h

Ažuriranje (28.09.2012.) – Prema informacijama s www.facebook.com/groups/rossijeva.koliba/ Rossijevo sklonište je obnovljeno.