Arhiva

Archive for the ‘Hiking’ Category

Vrbovsko – uvod u „Gorski kotar bike“

Srpanj 2, 2017 Komentiraj

Nakon inih biciklističkih tura prvi susret s biciklističkim stazama Gorskog Kotara imali smo u Vrbovskom. Ovo je mjesto udaljeno osamdesetak kilometara od Zagreba i, kao većina mjesta u Gorskom kotaru, lijepo je uređeno s dosta turističkih putokaza, tabli i karti tipa „You Are Here“. Biciklističke ture smo unaprijed proučili na http://www.tz-vrbovsko.hr/biciklizam.html i već imali dvije koje ćemo sigurno odvoziti, Dobra i Gomirje.

Vrbovsko je vrlo razvučeno mjesto na nekoliko brežuljaka tako da smo naš izlet započeli u podnožju, na ušću potoka Kamačnik i rijeke Dobre i to prvo – hodanjem, jer ovo je hike & bike izlet. Tu se nalazi ulaz u poznati kanjon Kamačnik, zaštićeni krajobraz gdje buja priroda, pomalo nalikujući na prašumu. Kroz kanjon vodi lagana staza za pješake dužine 3km u jednom smjeru, ponegdje preko drvenih mostića i tako sve do izvora pritoke. Staza je vrlo zanimljiva s mnogo poučnih tabli te gongom, jelenovim rogom i sviraljkama…. Blizu samog izvora potoka nalazi se i žig Goranske transverzale. Nakon obilaska kanjona ručamo u istoimenom bistrou (tu je nedjelju na meniju bila pastrva i gulaš od divljači). Uočili smo i da se u objektu mogu iznajmiti bicikli, ali vidjeli smo izložena samo tri – električna. Pročitaj više…

Oglasi

Sveta Gera

Studeni 3, 2015 Komentiraj

Sveta Gera je vrh u dvije države i jednoj Europskoj Uniji. Već se godinama vode prijepori oko toga između Hrvatske i Slovenije, ali planinarski  – vrh je možda najzanimljiviji baš po toj političkoj komponenti. Bivavši na vrhu nekoliko puta, ne možemo reći da tu nema neke atraktivnosti, no najviše nam se zamjerilo nedovoljan broj putokaza i oznaka s – hrvatske strane. Uspon na Geru (1178m) najčešće započinje iz malog sela u podnožju Žumberka, Sošicama (oko 500 m nadmorske visine), vjerojatno najpoznatijem po grkokatoličkoj crkvi udaljenoj samo 3 metra od rimokatoličke.

SONY DSC

SONY DSC

Odavde postoje dva puta, kraći, preko napuštenog sela Boići i, duži, preko Doma na Vodicama i vrha Pliješ (977m), a možda i neki treći. Sošice su vrlo lijepo uređeno mjesto i isplati se prošetati i popiti kavu u jednom od rijetkih kafića. Za mjesto od stotinjak stanovnika najviše nas je začudila prije nekoliko godina otvorena knjižnica! Put prema Planinarskoj kući Vodice vodi od makadamske ceste za Svetu Geru kroz šumu i onda pred kraj opet po cesti. Za 45 minuta dolazimo do Doma, gdje nema gužve. Eksterijer oko doma je lijepo uređen i ne odaje dojam da je čak na 850 m nadmorske visine (nešto više od Doma na Japetiću). Ovdje jedemo vrlo fine štrukle od sira u juhi koje su domari izgleda napravili zapravo za sebe (jer, kao što smo rekli, planinara se moglo na prste izbrojiti). Do Svete Gere sada ima “zastrašujućih” 3,45h. Nakon kraćeg predaha krećemo prema vrhu Pliješ, do kojega nam slijedi jedan duži oštriji uspon i izbijanja na hrbat planine, ukupno oko sat hoda. Sam vrh je neupadljiv tako da ga obilježava samo ploča dok vidika nema, a nema više ni livade, jer je sve zaraslo mladim i starim drvećem. Odavde do Sv. Gere ima gotovo 3 sata hoda.

Pročitaj više…

Ivanščica

Kolovoz 13, 2015 Komentiraj

Za Ivanščicu, najvišu planinu Hrvatskog Zagorja na prvi pogled ne bismo mogli reći da je atraktivna.  Vrlo razvučena (30 km) i gotovo u potpunosti prekrivena šumom te široka gotovo 10 km i cestom koja ide njenim hrptom, više odaje dojam velikog parka nego planine. Međutim, to zapravo uopće nije tako, jer čim skrenemo s uobičajenih (laganih) staza naći ćemo se u skoro alpskom predjelu. Naša je polazna stanica za uspon na vrh Ivanščice bilo selo i općina Lobor u njezinom podnožju. Prilaza ima s više strana, iz Beleca, Ivanca, s varaždinske strane, što ćemo kasnije vidjeti po silnim putokazima i križanjima na planini. Prilazimo autom sve dok ne nestane asfalta i parkiramo vrlo blizu oznake da do vrha ima 160 minuta. Kako smo na izlet krenuli baš na dan Svete Ane, jedva smo se probili kroz proštenje u nedjelju prije podne u centru Lobora. Tako da veselicu možemo očekivati i na vrhu kod planinarskog doma.ivanscica_nev_vrhW Put vodi relativno dobrom makadamskom cestom te nakon tridesetak minuta dolazimo do planinarskog doma na Majeru. Ovdje manja grupa, čini se lovaca, uživa u kobasicama i grahu, a mi nakon kraćeg predaha krećemo dalje. Ponovno na cesti prolazimo odvojak za Oštrcgrad i uskoro dolazimo na raskršće gdje odlučujemo napustiti cestu i krenuti preko vrha Belige. Staza kreće odmah oštro uzbrdo da smo se malo zabrinuli, ali to je onaj atraktivni dio o kojem smo pričali na početku. Uspon je na pojedinim mjestima toliko strm da nas podsjeća na čuveni uspon na Bjelolasicu. Ulazimo i u oblak pa je vlaga velika, a znoj se cijedi u potocima. Nakon nekoliko manjih uspona i spuštanja,  konačnu dolazimo do vrha Belige, koji je od kamena ali potpuno okružen bukovim drvećem. Dalje se uglavnom spuštamo do pod sam vrh Ivanščice i ponovno smo na cesti kojom treba još dvadesetak minuta do planinarskog doma „Pasarićeva kuća“ te piramide-vidikovca. Vrh je prilično velika zaravan pa je ovdje, kako smo i očekivali, mnoštvo planinara i izletnika koji uživaju uz hranu, piće i živu glazbu. Penjanje na piramidu nema smisla jer se nalazimo iznad oblaka i vidljivost je nešto veća od – 50m. No, jedemo zaista dobru kotlovinu i grah pa nam nije jako žao vidika. A on bi trebao biti veličanstven – prema literaturi – čak sve do Triglava! Pročitaj više…

Mali Rajinac (drugi puta), Pivčevac i Balinovac

Srpanj 29, 2015 Komentiraj
velebit_nev_rajinac02W

Mali Rajinac

Mali Rajinac, Zavižanski Pivčevac i Balinovac – ulaze među najinteresantnije vrhove na Sjevernom Velebitu. Međusobno nisu mnogo udaljeni zračnom linijom, a od doma na Zavižanu u prosjeku oko dva sata – hoda. Mali Rajinac je najviši vrh Sjevernog Velebita sa svojih 1699 metara nadmorske visine. Polazimo s parkirališta ispod doma na Zavižanu, a do križanja Buljevac gdje se nalazi travnata zaravan prolazimo stazom oko velike vrtače za što je potrebno oko dvadesetak minuta. Do vrha dalje vode dvije staze, jedna preko Jezera i druga, nešto kraća, “kroz šumu”. Budući da smo već jednom hodali preko Jezera ovaj se puta odlučujemo za drugu varijantu, kroz (bukovu) šumu. Staza djelomično zaobilazi Pivčevac i nakon sat vremena dolazimo na križanje (Generalski dol) gdje se desna staza odvaja za Veliki Lubenovac. Nakon desetak minuta dolazimo u podnožje Rajinca također na križanje sa stazom od Jezera. Iako je inače staza vrlo dobro markirana na određenim ključnim mjestima nedostaju putokazi (ili su potrgani) pa tako ovdje nema putokaza za stazu kojom smo došli (nego samo za Veliki Lubenovac). Ovdje počinje malo oštriji uspon i nakon dvadesetak minuta stižemo na vrh. Do tada nismo vidjeli niti jednog čovjeka, no samo koju minutu iz nas na vrh stiže još jedan planinar. Pogled s vrha je veličanstven – okrećemo se prema svim stranama svijeta i gledamo na more gdje su se ispružili Rab, Cres i Krk, zatim na sjeveru vidimo Snježnik na istoku Bjelolasicu i Klek, a prema jugu Dinaru i najviše vrhove Velebita- Sveto brdo i Vaganski vrh, a blizu nas su Veliki Rajinac i Veliki Kozjak te Hajdučki i Rožanski kukovi. U dolini se vide tzv. Jezera, nekad vjerojatno mala jezerca s vodom gdje su životnije mogle na pojilo. Vrlo su zanimljivi veliki tamni krugovi koji zgledaju kao da su ih crtali Marsijanci, ali to je samo prirodna pojava od – gljiva. Naime, u pitanju prilično česta  pojava izazvana rastom određenih vrsta gljiva čiji micelij raste od centra prema rubu. Kako smo ovdje drugi puta primjećujemo da više nema crvene table na kojoj je pisalo da je Mali Rajinac najviši vrh Sjevernog Velebita (i navodno deseti u Hrvatskoj).

velebit_nev_pivcevacW

Pivčevac

Pivčevac (1676 m) je dobio ime po tetrijebu, odnosno pivcu ili pijevcu. Uspon do njega vodi s već poznate zaravni Buljevac (iako ima i drugi put preko Vukušić Snježnice). Na putokazu piše da je do vrha potrebno 50 min, no mi smo stigli za 30 (a i drugi, koliko smo čuli). Uspon na Pivčevac je kao hodamo kroz Bijele stijene, jer je šuma prekrivena krškim stijenama i to još vrlo strma. Od stabala se dugo ne vidi šuma ništa dok ne dođemo na sam vrh koji je potpuno gol. Odavde se lijepo vidi more i Premužićeva staza te, naravno, Veliki i Mali Rajinac… dok nisko Sunce (7 je sati navečer) daje poseban ugođaj. Spuštanje je nešto zahtijevanije jer je kamenje bilo klisko od kiše prethodnih dana, kao i zemlja, pa smo nekoliko puta skoro “poljubili” zemlju. Živog čovjeka nismo nighe vidjeli, sve dok ponovno nismo došli na križanje Buljevac gdje srećemo nekoliko planinara koji stižu iz Krasnog. Pročitaj više…

Zagradski vrh

Srpanj 5, 2015 Komentiraj

Zagradski vrh nalazi se u južnom dijelu Gorskog kotara, negdje oko 5 km zračne linije od mora. U ovom dijelu Gorskog kotara to je i najviši vrh s kojeg puca pogled na Kvarner i Novi Vinodolski, a s druge strane na okolne planine. Polazna točka za vrh je poznata Vagabundina koliba koja ima status planinarskog doma. Do nje se dolazi cestom koja spaja Fužine i Novi Vinodolski s time da iz Fužina treba slijediti putokaz za Lič. Moglo bi se reći da se Vagabundina koliba nalazi “Bogu iza nogu”, kako joj i samo ime govori, jer nema signala za mobitel. Ali izdvaja se po gastro ponudi koja može na pogled izgledati neobično – npr. dinstani ječam.
nev_vagabud01

Uspon prema Zagradskom vrhu počinje “iza drveta desno” označen nekim čudnim putokazima. Na cijelom putu ne možemo reći da su markacije i označavanje svjetla točka ove staze. Na nekoliko mjesta smo tražili putokaze, koje su ili vrlo stari i izlizani ili su se “sakrili” pod krošnju nekog drveta i ne vide se dok se ne dođe na metar od njih. No, ubrzo nakon što smo prošli naše drvo, dolazimo na makadamski šumski put koji prolazi kroz šumovit kraj prepun vikendica s lijeve i desne strane. Često su one uvučene i većina njih se nastoji uklopiti u okoliš bez pretjerane betonizacije ili visokih kromiranih ograda. Slijedeći “slabe” markacije skrećemo s ceste ulijevo. Sada počinje nešto strmiji uspon sve dok ne dođemo ponovno na makadamsku cestu, koja izgleda nedavno napravljena. Cestu treba prijeći i krenuti oštro uzbrdo i proći pored  lovačke čeke. Oko prijelaza se nalazi nekoliko putokaza, ali su nama bili prilično nejasni. Ovdje se sada račvaju dva nev_vrh01puta prema vrhu, jedan kao lakši a drugi kao – teži. Krećemo, naravno, lakšim, jer nas dosta vrući dan sprječava da eksperimentiramo te hodamo po sve više krševitijem predjelu. Uspon je na nekim dijelovima dosta oštar i prolazi kroz nasade medvjeđeg luka što nas pomalo podsjeća na finalni uspon na Bjelolasicu. Na prostranom vrhu, prekrivenom travom, odlučili smo samo malo pregristi, jer se “čuvamo” za jedan od neobičnih menija u Vagabundinoj kolibi. Odmaramo se oko pola sata i gledamo Jadransko more kao na dlanu. Uzimamo žig u dnevnik HPO (jedan od boljih metalnih žigova na koji smo naišli u posljednje vrijeme) te se fotografiramo za uspomenu.

Pročitaj više…

35 godina od uspona na Triglav

Svibanj 21, 2015 Komentiraj

Prije 35 godina, u kolovozu 1980., prvi puta sam se popeo na Triglav (2864m), najviši vrh Slovenije i Julijskih Alpa. Do sada sam sveukupno tamo bio tri puta i mislim da je to sasvim dovoljno u jednom životu. Na Triglav se nekada išlo s velikim pripremama i sa strahopoštovanjem prema moćnoj planini te jednom od simbola bivše države. Ta je planina, naravno, najpoštovanija u Sloveniji, gdje se njezina stilizirana tri vrha nalaze i na državnom grbu i zastavi, a smatra se da se svaki Slovenac mora barem jednom u životu popeti na Triglav. Samo ime Triglav nije baš jasnog podrijetla, ali se čini da ipak dolazi o “tri glave” koje se vide iz određenog kuta gledanja na planinu. Također podrijetlo može biti o njemačkog naziva “Terglau” ili pak od staroslavenskog boga s tri glave – Triglava – koji je navodno nekada obitavao na vrhu. Primjerice, u Hrvatskoj se planina iznad Splita zove Perun po jednom od staroslavenskih bogova.

Nev_triglav_1980_02

Kao planinar na Triglav se pohodi u ljetnim mjesecima, najčešće u kolovozu, jer je tada vrijeme stabilnije nego u ostalom dijelu godine. Zimski mjeseci ostaju isključivo za alpiniste. Mnogo je smjerova kojim se može doći na vrh, a vjerojatno je jedan od najčešćih preko Vrata i planinarskog doma na Kredarici. Zadnje veće mjesto do kojega treba doći iz Ljubljane je Mojstrana gdje počinje dolina nazvana Vrata kroz koju protiče rijeka Bistrica koja kasnije utječe u Savu.  Moj otac i ja krenuli smo od Aljaževog doma (negdje oko 1000m n/m) i čini mi se da je uspon do Kredarice, koja je na više od 2500 metara nadmorske visine, trajao oko 6 sati. Koliko se sjećam taj uspon nije bio naporan, staza ide prvo kroz šumu, a kad postigne dovoljnu visinu ostaje sve golo te staza vijuga u serpentinama kroz kameni krš dok ne stigne na uzvisinu gdje se nalazi Kredarica. S lijeve strane smo prošli pored čuvene triglavske Sjeverne stijene, gdje su vježbale generacije slovenskih alpinista, ali i austrijskih! Planinara je na stazi bilo mnogo i tada iz svih krajeva bivše države pa je ponekad ličilo na pravu promenadu. Na Kredarici, jednom od najpopularnijih domova u Sloveniji, također je bila gužva pa nas je zapalo, naravno, “skupno ležišće” (nešto kao spavaonica u kasarni, ali bez kreveta na kat). Slično kao i na Zavižanu tu je meteorološka stanica s koje se po zimi dolaze podaci o rekordnim visinama snijega (5 do 7 metara). Tu se trebalo odmoriti za sutrašnji dan kada se rano ujutro ide na glavnu triglavsku stijenu pa do vrha. Drugoga dana krećemo u cik zore u napad na vrh prvo preko Malog Triglava. Uspon vodi kroz stijenu na mnogim dijelovima osiguran sajlom i klinovima tako da je opreznost maksimalna. Pročitaj više…

2014 in review

Siječanj 4, 2015 Komentiraj

The WordPress.com stats helper monkeys prepared a 2014 annual report for this blog.

Here’s an excerpt:

A New York City subway train holds 1,200 people. This blog was viewed about 6,300 times in 2014. If it were a NYC subway train, it would take about 5 trips to carry that many people.

Click here to see the complete report.

Nevenov Blog

Landranje po domovini i tuđini

Bicikli i gušti

Kako sastaviti bike po svom meraku

Tko je John Galt?

Extremism in the defense of liberty is no vice, and moderation in the pursuit of justice is no virtue.

Writers In The Storm

A Blog On Writing

Collapse of Industrial Civilization

Finding the Truth behind the American Hologram

GIMP Magazine

A Premier GIMP Users Magazine

Php, Mysql

Php, Mysql, Joomla, Drupal, Android, Iphone, Javascript

Sight

This WordPress.com theme is the cat’s pajamas

%d bloggers like this: