Vrh Samarskih stijena, kolovoza, 2012.

Pogled s vrha na Bijele i Samarske stijene

Uz sve ljepote Gorskog kotara, tko voli divlju i gotovo netaknutu prirodu, mora se namjeriti na Samarske stijene! One, s Bijelim stijenama, čine Strogi rezervat što znači da nikakva ljudska intervencija u prirodi nije dozvoljena. A ipak je do njih vrlo lako doći s autom  na samo pola sata hoda, tzv. Begovom stazom koja spaja Jasenak i Tuk. Riječ je o makadamskoj cesti kojoj  se može prići od pravca Ogulina ili Mrkoplja. Za uspon na vrh Samarskih stijena automobil ostavljamo na čuvenom “13. kilometru”  Begove te nakon nekoliko minuta stižemo na raskršće planinskih puteva pod nazivom Mlečikov lug. Krećemo desno gore prema Vrhu do kojega bi trebalo biti oko 45 minuta hoda. No, po vrlo vrućem danu i po oštrom usponu trebalo nam je više od 50. Iako se krećemo po uglavnom smrekovoj šumi iz koje strše manje ili veće stijene, uspon nije zahtjevan  sve do pred sam vrh kada je potrebno malo penjačke vještine i oslanjanje na ruke. Vrh je kamena glava obrasla crnogoricom no pogled je fantastičan, na istok prema Kleku, na sjever prema Bjelolasici, na jug, naravno, prema moru… Ispred nas se proteže glavnina Samarskih stijena u raznim kamenim oblicima (Glava šećera, Dvorac, Dolina mira, Amfiteatar) uključujući i sam vrh. Ruta Mrkopaljskog planinarskog puta vodi direkno kroz stijene  do Ratkovog skloništa i potrebno je oko 2,5 sata hoda da bi ga se prošlo. Ta je staza  zahtijevna, ne toliko zbog uzbrdice, već zbog hodanja preko stijena što traži fokusiranost, koncetraciju na  punu pažnju na prostoer ispred sebe (nije preporučljivo npr. hodanje i razgovaranje, kao niti brzopletost). Treba paziti kuda se staje, jer se kamen može odlomiti, pomaknuti ili biti klizav od vlage. Oni koji su prošli taj put,  pentrajući se po stijenama, kažu da je teži od Vihoraškog.
Iako su ovaj puta zemlja i kamen bili suhi kao barut, mi se ipak odlučujemo za manje zahtjevni i kraći put od vrha do Ratkovog, koji traje oko 40-tak minuta. Na ovoj stazi također treba biti pažljiv. Možda je ona minerska “krivi korak može se napraviti samo jednom” malo pretjerena, no koncentracija je vrlo poželjna osobina. I svakako treba izbjegavati alkohol, jer je bilo barem desetak balvana i drveća prepriječeno preko staze. Vrlo je zanimljivo proći takvu stazu, kao mini trening preživljavanja u (pra)šumi.