Kyoto – drevni Japan uklopljen u moderan grad

U našoj potrazi za samurajima i gejšama stigli smo u Kyoto, bivši glavni (imperijalni) grad Japana, udaljen oko 500 km od Tokija. Došli smo Shinkansenom, brzim vlakom koji je ovu udaljenost prevalio za nešto manje od 2 i pol sata uz nekoliko kratkih stajanja! O točnosti, udobnosti i urednosti tog vlaka možemo samo reći da su – besprijekorni.
Kyoto je grad mnogo manji (oko 1,5 milijuna stanovnika) i “mirniji” od Tokija koji ima dosta tradicionalnog u sebi, od drevnih kvartova do kuhinje i čuvene ceremonije služenja čaja. U blizini se nalazi smirujuća bambusova šuma, poznati niz crvenih tori vrata hrama Fushimi Inari, Zlatni paviljon i druge znamenitosti. Stoga nije čudno da je Kyoto jedan od “najistgramiziranijih” gradova na svijetu!
Usred drevnog Kyota počinjemo šetnju od glavne željezničke stanice, vrlo modernog, ali prozračnog zdanja gdje se osim vlakova nadzemne i podzemne željeznice nalazi i ogroman kompleks dućana i restorana nazvan „The Cube“. Izlaskom iz stanice pred nama je još jedno moderno izdanje – Kyoto toranj, visok 131 metar, a napravljen u čast Olimpijade u Tokiju, ali 1964. godine. Ovdje započinje glavna ulica u gradu smjera sjever-jug, Karasumi-dori, a proteže se kroz centar grada. Naravno da je i ovdje sve čisto i uredno kao i u Tokiju. Pješke smo došli do našeg hotela udaljeng oko 20 min hoda i prošli uz nekoliko dućana s biciklima gdje se mogu i unajmiti.

Tokio – grad u kojem je sve čisto, uredno i točno

Kaže se da niste bili u Rimu ako niste vidjeli papu, ili u Londonu ako niste vidjeli englesku kraljicu, dok za Japan vrijedi – samuraje i gejše. Krenimo od glavnog grada Japana, megalopolisa u kojem živi 38 milijuna stanovnika (dok konglomerat Tokio-Yokohama-Kawasaki broji zajedno više od 40 milijuna stanovnika, trećinu ukupnog stanovništva Japana), no zbog odlično organiziranog prometa nemamo takav osjećaj. Tokio na japanskom znači “istočni glavni grad” i to je tek od 1868. godine, a prije se zvao Edo kada je glavni grad bio Kyoto (“glavni grad”). U Tokiju je u principu sve novo, jer ga je prvo 1923. uništio potres, a 1945. ponovno savezničko bombardiranje tako da starih zgrada ima vrlo malo. Stoga se nakon 2. svjetskog rata Tokio gradio gotovo ispočetka djelomično zadržavajući svoj stari oblik, ali su mnoge ulice proširene, a nove – “prokopane”. Grad se sastoji od 23 kvarta, gotovo zasebna grada, tako da klasičnog centra zapravo nema. Jedan od mogućih je svakako medijski najeksponiranije raskršće Shibuya, gdje se zebra proteže dijagonalno i gdje ga svakodnevno prijeđe više milijuna ljudi. Ili je centar možda Ginza (na japanskom – srebro), vrlo skupi kvart za stanovanje i kupovanje, a kojom se proteže široka trgovačka ulica Chuo Dori koja podsjeća na Champs-Elysees zbog skupih dućana koji se na njoj nalaze. Ovdje je i velika robna kuća Mitsukoshi, nastala još 1930. godine, koja je prva u Japanu, a vjerojatno i u svijetu, nudila robu na više rata što danas, dakako, više nije slučaj. Da spomenemo još i veliku reprezentativnu robnu kuću japanske marke odjeće Uniqlo, zatim GU te Wako – također iz tridesetih godina prošlog stoljeća napravljena u tradicionalnom japanskom stilu, te turistima posebno omiljenu Don Quijote. Naravno, tu se nalaze i nama poznate Zara, H&M, GAP te Appleov dućan. Poznata četvrt gdje vladaju dućani s elektronikom, kompjuterske igrice i stripovi zove se Akihabara. Primjerice, robna kuća Yodobashi-Akiba sastoji se od 8 katova i prodaju samo elektroničku robu (iako smo u nekom “mrtvom kutu” pronašli čak bicikle – i to ne samo električne!).