Hiking, izleti

Zagradski vrh

Zagradski vrh nalazi se u južnom dijelu Gorskog kotara, negdje oko 5 km zračne linije od mora. U ovom dijelu Gorskog kotara to je i najviši vrh s kojeg puca pogled na Kvarner i Novi Vinodolski, a s druge strane na okolne planine. Polazna točka za vrh je poznata Vagabundina koliba koja ima status planinarskog doma. Do nje se dolazi cestom koja spaja Fužine i Novi Vinodolski s time da iz Fužina treba slijediti putokaz za Lič. Moglo bi se reći da se Vagabundina koliba nalazi “Bogu iza nogu”, kako joj i samo ime govori, jer nema signala za mobitel. Ali izdvaja se po gastro ponudi koja može na pogled izgledati neobično – npr. dinstani ječam.
nev_vagabud01

Uspon prema Zagradskom vrhu počinje “iza drveta desno” označen nekim čudnim putokazima. Na cijelom putu ne možemo reći da su markacije i označavanje svjetla točka ove staze. Na nekoliko mjesta smo tražili putokaze, koje su ili vrlo stari i izlizani ili su se “sakrili” pod krošnju nekog drveta i ne vide se dok se ne dođe na metar od njih. No, ubrzo nakon što smo prošli naše drvo, dolazimo na makadamski šumski put koji prolazi kroz šumovit kraj prepun vikendica s lijeve i desne strane. Često su one uvučene i većina njih se nastoji uklopiti u okoliš bez pretjerane betonizacije ili visokih kromiranih ograda. Slijedeći “slabe” markacije skrećemo s ceste ulijevo. Sada počinje nešto strmiji uspon sve dok ne dođemo ponovno na makadamsku cestu, koja izgleda nedavno napravljena. Cestu treba prijeći i krenuti oštro uzbrdo i proći pored  lovačke čeke. Oko prijelaza se nalazi nekoliko putokaza, ali su nama bili prilično nejasni. Ovdje se sada račvaju dva nev_vrh01puta prema vrhu, jedan kao lakši a drugi kao – teži. Krećemo, naravno, lakšim, jer nas dosta vrući dan sprječava da eksperimentiramo te hodamo po sve više krševitijem predjelu. Uspon je na nekim dijelovima dosta oštar i prolazi kroz nasade medvjeđeg luka što nas pomalo podsjeća na finalni uspon na Bjelolasicu. Na prostranom vrhu, prekrivenom travom, odlučili smo samo malo pregristi, jer se “čuvamo” za jedan od neobičnih menija u Vagabundinoj kolibi. Odmaramo se oko pola sata i gledamo Jadransko more kao na dlanu. Uzimamo žig u dnevnik HPO (jedan od boljih metalnih žigova na koji smo naišli u posljednje vrijeme) te se fotografiramo za uspomenu.

Nastavi čitati

Oglasi
Standardno
Hiking, izleti

Skradski vrh

Do Skradskog vrha vodi relativno kratak, ali prilično strm uspon, uglavnom kroz vrlo zelenu šumu te miran i opuštajući okoliš. Kako na samom vrhu nema planinarskog doma niti ugostiteljskog objekta, ovo odredište nije previše posjećeno pa se nerijetko može dogoditi da imamo cijelu planinu samo za sebe.
Skrad je, dakako, mnogo poznatiji po Zelenom viru i Vražjem prolazu nego Vrhu što je sasvim normalno, jer to su dvije prave znamenitosti. Još donedavno Skrad je bio poznat i kao tranzitno mjesto budući da stara cesta Zagreb – Rijeka prolazi njegovim središtem pa se mnogo automobila i autobusa tu znalo zaustaviti, a putnici potražili okrjepu u ugostiteljskim objektima. Nažalost danas je mnogo tih objekata zatvoreno kao i hotel „Zeleni vir“ koji datira još iz dvadesetih godina prošlog stoljeća.

tura
Uspon na Skradski vrh (1043 m) započinje u središtu mjesta na poznatom platou uz benzinsku pumpu, gdje je, kako smo rekli, nekad sve vrvilo automobilima i autobusima, i to odmah usponom. Prvo treba proći uz crkvu Sv. Ante Padovanskog i groblje pa uz putokaz za izvor Dobre i tablu gdje piše da je do Vrha još točno sat vremena hoda. Zatim ponovno izlazimo na cestu i među kuće i zaselak Veliko selce. Markacije su svježe, ali među kućama se lako izgubiti pa treba pripaziti iako je i putokaza dovoljno da ih se bez problema slijedi. Nakon što prođemo skretanje za vidikovac „Kavranova stena“ staza skreće lijevo u šumu i ide samo uzbrdo, a ponegdje i prilično oštro. Put kroz šumu je prilično ugodan, a uz stazu je postavljeno i nekoliko tabli s poučnim sadržajem o prirodnim bogatstvima šume.

Nastavi čitati

Standardno
Hiking, izleti

Bjelolasica

Povodom ulaska Hrvatske u EU odlučili smo se popeti na najviši vrh Gorskog kotara – Kulu na Bjelolasici (1534m).  “Kraljica” Gorskog kotara proteže se unutar gorskog lanca Velika kapela, između Kleka te Bijelih i Samarskih stijena. Dobila je ime po svojem svijetlom (bijelom) uskom stjenovitom hrptu koji se uzdiže se iznad šumskog pojasa. Zbog toga je i jedan od rijetkih vrhova u ovom dijelu Hrvatske s kojega se pruža veličanstven pogled na sve strane – sve u krug od mora i otoka (Krka, Cresa), preko Bitoraja, Risnjaka, Kleka do Bijelih i Samarskih stijena te udaljenog Velebita. Prilaz vrhu je moguć s nekoliko strana i putova, a mi se odlučujemo za rutu Tuk – Matić poljana – Jančarica – Vrbovska poljana – Kula. Kula, BjelolasicaS autoceste Zagreb- Rijeka treba izaći na izlazu Ravna Gora i voziti se do Mrkoplja i zatim skrenuti prema Tuku gdje se nakon 3 km nalazi Planinarski dom “Bijele stijene” (875 m). Ovdje započinje naša tura, a na drvetu ispred Doma nalazi se putokaz na Bjelolasicu gdje piše da do vrha ima 3 sata hoda. Krećemo cestom prema Matić poljani prateći markacije i one nas ubrzo skreću u šumu tako da na nekoliko mjesta siječemo zavoje. Nakon dvadesetak minuta izbijamo na početak Matić poljane, 3 km dugačke livade, sa slikovitom prirodom i originalnim spomenikom 26 smrznutih partizana tijekom marša 1944. godine. Do skretanja za Jančaricu potrebno je proći gotovo do kraja poljane (oko 2 km), hodajući po tzv. Begovoj stazi,  gdje se nalazi odvojak lijevo u šumu označen putokazima. Od drvene čeke i proširenja s putokazima do planinarske kuće Jančarica potrebno je četrdesetak minuta i tu uzimamo kraći predah. Jančarica (1239 m) je malena kvadratna kuća zatvorenog tipa (tj. stalno je zaključana, no do ključa je moguće doći kod HPD Bijele stijene u Mrkoplju) i nalazi se na istoimenom prijevoju. Pored nje je jedna još manja drvena kuća koja služi kao zimska soba. Nastavljamo put dalje koji nas sada vodi nizbrdo prema Vrbovskoj poljani (1120 m). Ova je poljana početkom godine, tada pod snijegom, glumila Aljasku kada je  ekipa National Geographic TV-a boravila u Hrvatskoj zbog snimanja najava za svoju emisiju – “Ultimate Survival Alaska”.tura Bjelolasica

Nastavi čitati

Standardno
Hiking, izleti

Bitoraj

Planina sasvim netipičnog imena, Bitoraj, nalazi se u južnom dijelu Gorskog Kotara, a kako je ne posjećuje je mnogo ljudi predstavlja zanimljiv izlet za planinare željne mirne i netaknute prirode.Prema dva nešto starija planinarska vodiča, polazna točka za uspona na Bitoraj je željeznička stanica u mjestu Vrata. Navodi se također da je do vrha potrebno do 3 sata hoda, što se u našem slučaju (s malo modificiranom rutom) pretvorilo u tek 2, a možda i zbog novih šumskih cesta. bitorajS autoceste Zagreb – Rijeka treba sići na izlazu Vrata i voziti prema Fužinama te vrlo brzo skrenuti lijevo preko pruge (kod željezničke stanice Vrata, prijelaz je bez brklje – samo Andrijin križ i svjetlosni signal). Autom se dalje može još nekoliko kilometara po uskoj, ali asfaltiranoj, cesti kroz šumu. Kod table Hrvatskih šuma treba krenuti desnim krakom ceste u šumu. Inače, oznaka za vrh Bitoraj ovdje nema, jedino ona da ulazimo u područje gdje obitavaju medvjedi. Nakon 3 kilometra dolazimo na križanje ostavljamo auto ispred rampe postavljene preko ceste. Oznaka za vrh također nema, no krećemo dalje cestom i ubrzo nailazimo na markacije, no dosta istrošene i rijetke. Šumska je cesta široka i blago se uspinje dok ne dođemo do oznake za planinarsku stazu te napuštamo cestu. Oznake bi trebale biti puno bolje jer smo jednom čak i tražili markaciju desetak minuta (što se lijepo vidi na trasi). Stoga nam na pamet pada da ne bi bilo zgorega imati kartu. Staza ulazi u šumu i oko 45 minuta se penjemo prvo blažim, a zatim oštrim usponom do hrpta planine. Cijelo vrijeme koračamo kroz šumu uz cvrkut ptica, šuštanje lišća i pucketanje suhih grančica. Susrećemo tek nekoliko planinara i uživamo u istinskoj prirodi. Primijetili smo i jednu ponikvu pod snijegom (vjerojatno vječnim) što samo pojačava dojam visine. Nakon što smo stigli do hrpta ostaje nam još desetak minuta do planinarskog skloništa „Bitorajke“ (1303m). Ispred kuće je livada okrenuta na jugozapad pa je obasjana suncem. Drvena kuća ima otprilike 5 sa 5 kvadrata i jednu prostoriju u prizemlju dok je na katu spavaonica. Stalno je otvorena i svakako će dobro poslužiti za skloniti se od nevremena, a za nuždu i prenoćiti. U cisterni bi trebalo biti kišnice što nismo detaljnije provjeravali. bitoraj_tura

Odavde ima 15 minuta do vrha do kojeg vodi prilično strma staza. Vrh (1385m) je pravo iznenađenje – sastoji se od stijena od kojih su neke raspuknute i strše iznad šume. Panoramski pogled s Bitoraja se pruža prema sjeveroistoku pa tako na istočnoj, desnoj, strani vidimo ogoljeli vrh Kula na Bjelolasici dok se ispred nas pružaju goranska mjesta Sunger i Mrkopalj. Naziremo i Samarske stijene iako više prema osjećaju nego što ih realno vidimo. Potpuno lijevo su Fužine i Vrata koji se zbog šume ne mogu dobro vidjeti. Zbog jake bure vrh se naziva i Burnim Bitorajem. U stijenu je uzidan metalni žig, a malo dalje i metalna kutija s uobičajenim „kupusom“ od upisne knjige i sasušenim bugačicama za žigove. Nastavi čitati

Standardno