Bitoraj

Planina sasvim netipičnog imena, Bitoraj, nalazi se u južnom dijelu Gorskog Kotara, a kako je ne posjećuje je mnogo ljudi predstavlja zanimljiv izlet za planinare željne mirne i netaknute prirode.Prema dva nešto starija planinarska vodiča, polazna točka za uspona na Bitoraj je željeznička stanica u mjestu Vrata. Navodi se također da je do vrha potrebno do 3 sata hoda, što se u našem slučaju (s malo modificiranom rutom) pretvorilo u tek 2, a možda i zbog novih šumskih cesta. S autoceste Zagreb – Rijeka treba sići na izlazu Vrata i voziti prema Fužinama te vrlo brzo skrenuti lijevo preko pruge (kod željezničke stanice Vrata, prijelaz je bez brklje – samo Andrijin križ i svjetlosni signal). Autom se dalje može još nekoliko kilometara po uskoj, ali asfaltiranoj, cesti kroz šumu. Kod table Hrvatskih šuma treba krenuti desnim krakom ceste u šumu. Inače, oznaka za vrh Bitoraj ovdje nema, jedino ona da ulazimo u područje gdje obitavaju medvjedi. Nakon 3 kilometra dolazimo na križanje ostavljamo auto ispred rampe postavljene preko ceste. Oznaka za vrh također nema, no krećemo dalje cestom i ubrzo nailazimo na markacije, no dosta istrošene i rijetke. Šumska je cesta široka i blago se uspinje dok ne dođemo do oznake za planinarsku stazu te napuštamo cestu. Oznake bi trebale biti puno bolje jer smo jednom čak i tražili markaciju desetak minuta (što se lijepo vidi na trasi). Stoga nam na pamet pada da ne bi bilo zgorega imati kartu. Staza ulazi u šumu i oko 45 minuta se penjemo prvo blažim, a zatim oštrim usponom do hrpta planine. Cijelo vrijeme koračamo kroz šumu uz cvrkut ptica, šuštanje lišća i pucketanje suhih grančica. Susrećemo tek nekoliko planinara i uživamo u istinskoj prirodi. Primijetili smo i jednu ponikvu pod snijegom (vjerojatno vječnim) što samo pojačava dojam visine. Nakon što smo stigli do hrpta ostaje nam još desetak minuta do planinarskog skloništa „Bitorajke“ (1303m). Ispred kuće je livada okrenuta na jugozapad pa je obasjana suncem. Drvena kuća ima otprilike 5 sa 5 kvadrata i jednu prostoriju u prizemlju dok je na katu spavaonica. Stalno je otvorena i svakako će dobro poslužiti za skloniti se od nevremena, a za nuždu i prenoćiti. U cisterni bi trebalo biti kišnice što nismo detaljnije provjeravali.

Odavde ima 15 minuta do vrha do kojeg vodi prilično strma staza. Vrh (1385m) je pravo iznenađenje – sastoji se od stijena od kojih su neke raspuknute i strše iznad šume. Panoramski pogled s Bitoraja se pruža prema sjeveroistoku pa tako na istočnoj, desnoj, strani vidimo ogoljeli vrh Kula na Bjelolasici dok se ispred nas pružaju goranska mjesta Sunger i Mrkopalj. Naziremo i Samarske stijene iako više prema osjećaju nego što ih realno vidimo. Potpuno lijevo su Fužine i Vrata koji se zbog šume ne mogu dobro vidjeti. Zbog jake bure vrh se naziva i Burnim Bitorajem. U stijenu je uzidan metalni žig, a malo dalje i metalna kutija s uobičajenim „kupusom“ od upisne knjige i sasušenim bugačicama za žigove.