Vidova gora – obrnutim smjerom

Najviši vrh jadranskih otoka Vidova gora (778 m) nalazi se na Braču, a osvojili smo je obrnutim smjerom. Vrh je zapravo visoravan koja se uzdiže iznad mjesta Bol pa se s nje vidi pola Jadrana – otoci Hvar, Vis, Korčula, poluotok Pelješac…, a s kopnene strane Split, Lovreč, Omišalj, zatim Mosor, Biokovo itd. Zanimljivo je da se na sam vrh može doći autom asfaltiranom cestom koja se odvaja od središnje magistrale po Braču, Supetar – Sumartin. Po jednom lijepom proljetnom danu došli smo autom od Supetra na vrh Vidove gore. Prijepodnevno Sunce lijepo grije, a vrlo dobra vidljivost omogućava nam pogled u svim navedenim smjerovima. Šećemo po vršnoj kamenoj ploči Vidove gore i divimo se sočnoj zelenoj travi, rascvjetalim stablima i drugim čudima prirode kojih ljeti nema. Na vrhu se nalaze velika postrojenja odašiljača i repetitora te još nekoliko antena. Krećemo pronaći žig Hrvatske planinarske obilaznice koji bi trebao biti uzidan u kameni zid što okružuje repetitor. Dok hodamo prema repetitoru i odašiljaču iznad konobe, a nekad plan. doma “Vladimir Nazor”, umalo ulijećemo u kadar – seta švedske dječje serije “Božić na suncu”! Švedski su producenti odabrali Brač za jednu od lokacija za snimanje serije pa velika ekipa, s desetak kombija punih opreme, većinom s hrvatskim registarskim pločicama, provodi mjesec dana na tom otoku.

I dalje tražimo žig i već smo tri puta prošli pored njega i tek ga tada uočili – mali metalni trokut uzidan u kamen s gotovo nevidljivim natpisom “žig”. No, šetnja u krug oko repetitora donijela je uvid u čak tri natpisne ploče, sve prilično izblijedjele. Jedna je posvećena britanskim vojnicima, mornarima i pilotima koji se borili ovdje u svibnju i lipnju 1944. godine. Druga se zove “Bračanin domovini” i nastala je 1993. godine u slavu novostečene slobode. Treća je, gotovo potpuno nečitljiva, kao sjećanje na NOB.

Nešto dalje od repetitora na zapadnoj strani vrha, prije šesnaest godina postavljen je ponovno veliki kameni križ “Kristu otkupitelju”, koji je tu stajao od 1934. do 1944. godine.

Nakon što smo utisnuli žig u knjižicu, možemo kući jer smo obavili po što smo došli! No, kako nema besplatnog ručka pa tako niti žiga – krećemo pješice u spust prema Bolu. Prema putokazu izgleda da je do Bola je 2 sata po svježe markiranoj stazi. U početku je staza kroz kameni krš zaista dobro markirana, ali nakon petnaestak minuta markacija više nema i tako sve do Bola, niti jedne jedine (možda su kasnije markirali i preostali dio staze!). Po krasnom, sunčanom vremenu dobru stazu zaista nije teško slijediti, posebno što se nakon nešto više od pola sata spuštanja ukazuje mjesto Bol na obali. Staza ide usjekom, strma je, ali vijuga u serpetinama, podzidana je pa na nekim dijelovima podsjeća na Premužićevu stazu na Velebitu. Nakon dobra dva sata hoda izbijamo na gornji rub Bola, iznad velikog dućana “Studenac”, te ulicom Novi put stižemo u centar mjesta. Na više mjesta je gradnja u tijeku pa tako i na samoj šetnici koja će dobiti novi sloj asfalta. Tražimo restoran za ručak i nakon nekoliko pokušaja koji nam se nisu svidjeli, odlučujemo se za tavernu “Riva”. Ne zbog gužve, budući da je turista vrlo malo te je većina ugostiteljskih objekata zatvorena ili u pripremama za sezonu, već zbog visokih cijena turističkog prvaka Jadrana (čak pet godina zaredom, 2009 – 2013). Naš je ručak laganiji ovaj puta – pola pizze i čaša piva – jer nas tek čeka strm uspon na Vidovu goru.

S nulte nadmorske visine moramo se popeti na 778 metara, slično kao da se penjemo od Gračana na Sljeme. Tako prema vrhu krećemo istim putem, Novim putem, i usput pronalazimo samo 2 putokaza za Vidovu goru, ali bez ijedne markacije. Na izlasku iz mjesta lako uočavamo stazu kojom smo došli te se strmo uspinjemo istim usjekom i serpentinama. Na vrh dolazimo nakon gotovo u dlaku istog vremenskog perioda koliko nam je trebalo za spuštanje, dobra 2 sata. Obrnuti smjer, prvo spuštanje pa onda penjanje, pokazalo se vrlo zanimljivim iskustvom, i svakako ga preporučujemo kad je u pitanju Vidova gora, jer otvara nove vidike.