Hiking

Ivanščica

Za Ivanščicu, najvišu planinu Hrvatskog Zagorja na prvi pogled ne bismo mogli reći da je atraktivna.  Vrlo razvučena (30 km) i gotovo u potpunosti prekrivena šumom te široka gotovo 10 km i cestom koja ide njenim hrptom, više odaje dojam velikog parka nego planine. Međutim, to zapravo uopće nije tako, jer čim skrenemo s uobičajenih (laganih) staza naći ćemo se u skoro alpskom predjelu. Naša je polazna stanica za uspon na vrh Ivanščice bilo selo i općina Lobor u njezinom podnožju. Prilaza ima s više strana, iz Beleca, Ivanca, s varaždinske strane, što ćemo kasnije vidjeti po silnim putokazima i križanjima na planini. Prilazimo autom sve dok ne nestane asfalta i parkiramo vrlo blizu oznake da do vrha ima 160 minuta. Kako smo na izlet krenuli baš na dan Svete Ane, jedva smo se probili kroz proštenje u nedjelju prije podne u centru Lobora. Tako da veselicu možemo očekivati i na vrhu kod planinarskog doma.ivanscica_nev_vrhW Put vodi relativno dobrom makadamskom cestom te nakon tridesetak minuta dolazimo do planinarskog doma na Majeru. Ovdje manja grupa, čini se lovaca, uživa u kobasicama i grahu, a mi nakon kraćeg predaha krećemo dalje. Ponovno na cesti prolazimo odvojak za Oštrcgrad i uskoro dolazimo na raskršće gdje odlučujemo napustiti cestu i krenuti preko vrha Belige. Staza kreće odmah oštro uzbrdo da smo se malo zabrinuli, ali to je onaj atraktivni dio o kojem smo pričali na početku. Uspon je na pojedinim mjestima toliko strm da nas podsjeća na čuveni uspon na Bjelolasicu. Ulazimo i u oblak pa je vlaga velika, a znoj se cijedi u potocima. Nakon nekoliko manjih uspona i spuštanja,  konačnu dolazimo do vrha Belige, koji je od kamena ali potpuno okružen bukovim drvećem. Dalje se uglavnom spuštamo do pod sam vrh Ivanščice i ponovno smo na cesti kojom treba još dvadesetak minuta do planinarskog doma „Pasarićeva kuća“ te piramide-vidikovca. Vrh je prilično velika zaravan pa je ovdje, kako smo i očekivali, mnoštvo planinara i izletnika koji uživaju uz hranu, piće i živu glazbu. Penjanje na piramidu nema smisla jer se nalazimo iznad oblaka i vidljivost je nešto veća od – 50m. No, jedemo zaista dobru kotlovinu i grah pa nam nije jako žao vidika. A on bi trebao biti veličanstven – prema literaturi – čak sve do Triglava! Nastavi čitati

Oglasi
Standardno
Hiking, izleti

Mali Rajinac (drugi puta), Pivčevac i Balinovac

velebit_nev_rajinac02W

Mali Rajinac

Mali Rajinac, Zavižanski Pivčevac i Balinovac – ulaze među najinteresantnije vrhove na Sjevernom Velebitu. Međusobno nisu mnogo udaljeni zračnom linijom, a od doma na Zavižanu u prosjeku oko dva sata – hoda. Mali Rajinac je najviši vrh Sjevernog Velebita sa svojih 1699 metara nadmorske visine. Polazimo s parkirališta ispod doma na Zavižanu, a do križanja Buljevac gdje se nalazi travnata zaravan prolazimo stazom oko velike vrtače za što je potrebno oko dvadesetak minuta. Do vrha dalje vode dvije staze, jedna preko Jezera i druga, nešto kraća, “kroz šumu”. Budući da smo već jednom hodali preko Jezera ovaj se puta odlučujemo za drugu varijantu, kroz (bukovu) šumu. Staza djelomično zaobilazi Pivčevac i nakon sat vremena dolazimo na križanje (Generalski dol) gdje se desna staza odvaja za Veliki Lubenovac. Nakon desetak minuta dolazimo u podnožje Rajinca također na križanje sa stazom od Jezera. Iako je inače staza vrlo dobro markirana na određenim ključnim mjestima nedostaju putokazi (ili su potrgani) pa tako ovdje nema putokaza za stazu kojom smo došli (nego samo za Veliki Lubenovac). Ovdje počinje malo oštriji uspon i nakon dvadesetak minuta stižemo na vrh. Do tada nismo vidjeli niti jednog čovjeka, no samo koju minutu iz nas na vrh stiže još jedan planinar. Pogled s vrha je veličanstven – okrećemo se prema svim stranama svijeta i gledamo na more gdje su se ispružili Rab, Cres i Krk, zatim na sjeveru vidimo Snježnik na istoku Bjelolasicu i Klek, a prema jugu Dinaru i najviše vrhove Velebita- Sveto brdo i Vaganski vrh, a blizu nas su Veliki Rajinac i Veliki Kozjak te Hajdučki i Rožanski kukovi. U dolini se vide tzv. Jezera, nekad vjerojatno mala jezerca s vodom gdje su životnije mogle na pojilo. Vrlo su zanimljivi veliki tamni krugovi koji zgledaju kao da su ih crtali Marsijanci, ali to je samo prirodna pojava od – gljiva. Naime, u pitanju prilično česta  pojava izazvana rastom određenih vrsta gljiva čiji micelij raste od centra prema rubu. Kako smo ovdje drugi puta primjećujemo da više nema crvene table na kojoj je pisalo da je Mali Rajinac najviši vrh Sjevernog Velebita (i navodno deseti u Hrvatskoj).

velebit_nev_pivcevacW

Pivčevac

Pivčevac (1676 m) je dobio ime po tetrijebu, odnosno pivcu ili pijevcu. Uspon do njega vodi s već poznate zaravni Buljevac (iako ima i drugi put preko Vukušić Snježnice). Na putokazu piše da je do vrha potrebno 50 min, no mi smo stigli za 30 (a i drugi, koliko smo čuli). Uspon na Pivčevac je kao hodamo kroz Bijele stijene, jer je šuma prekrivena krškim stijenama i to još vrlo strma. Od stabala se dugo ne vidi šuma ništa dok ne dođemo na sam vrh koji je potpuno gol. Odavde se lijepo vidi more i Premužićeva staza te, naravno, Veliki i Mali Rajinac… dok nisko Sunce (7 je sati navečer) daje poseban ugođaj. Spuštanje je nešto zahtijevanije jer je kamenje bilo klisko od kiše prethodnih dana, kao i zemlja, pa smo nekoliko puta skoro “poljubili” zemlju. Živog čovjeka nismo nighe vidjeli, sve dok ponovno nismo došli na križanje Buljevac gdje srećemo nekoliko planinara koji stižu iz Krasnog. Nastavi čitati

Standardno
Hiking, izleti

Zagradski vrh

Zagradski vrh nalazi se u južnom dijelu Gorskog kotara, negdje oko 5 km zračne linije od mora. U ovom dijelu Gorskog kotara to je i najviši vrh s kojeg puca pogled na Kvarner i Novi Vinodolski, a s druge strane na okolne planine. Polazna točka za vrh je poznata Vagabundina koliba koja ima status planinarskog doma. Do nje se dolazi cestom koja spaja Fužine i Novi Vinodolski s time da iz Fužina treba slijediti putokaz za Lič. Moglo bi se reći da se Vagabundina koliba nalazi “Bogu iza nogu”, kako joj i samo ime govori, jer nema signala za mobitel. Ali izdvaja se po gastro ponudi koja može na pogled izgledati neobično – npr. dinstani ječam.
nev_vagabud01

Uspon prema Zagradskom vrhu počinje “iza drveta desno” označen nekim čudnim putokazima. Na cijelom putu ne možemo reći da su markacije i označavanje svjetla točka ove staze. Na nekoliko mjesta smo tražili putokaze, koje su ili vrlo stari i izlizani ili su se “sakrili” pod krošnju nekog drveta i ne vide se dok se ne dođe na metar od njih. No, ubrzo nakon što smo prošli naše drvo, dolazimo na makadamski šumski put koji prolazi kroz šumovit kraj prepun vikendica s lijeve i desne strane. Često su one uvučene i većina njih se nastoji uklopiti u okoliš bez pretjerane betonizacije ili visokih kromiranih ograda. Slijedeći “slabe” markacije skrećemo s ceste ulijevo. Sada počinje nešto strmiji uspon sve dok ne dođemo ponovno na makadamsku cestu, koja izgleda nedavno napravljena. Cestu treba prijeći i krenuti oštro uzbrdo i proći pored  lovačke čeke. Oko prijelaza se nalazi nekoliko putokaza, ali su nama bili prilično nejasni. Ovdje se sada račvaju dva nev_vrh01puta prema vrhu, jedan kao lakši a drugi kao – teži. Krećemo, naravno, lakšim, jer nas dosta vrući dan sprječava da eksperimentiramo te hodamo po sve više krševitijem predjelu. Uspon je na nekim dijelovima dosta oštar i prolazi kroz nasade medvjeđeg luka što nas pomalo podsjeća na finalni uspon na Bjelolasicu. Na prostranom vrhu, prekrivenom travom, odlučili smo samo malo pregristi, jer se “čuvamo” za jedan od neobičnih menija u Vagabundinoj kolibi. Odmaramo se oko pola sata i gledamo Jadransko more kao na dlanu. Uzimamo žig u dnevnik HPO (jedan od boljih metalnih žigova na koji smo naišli u posljednje vrijeme) te se fotografiramo za uspomenu.

Nastavi čitati

Standardno
Hiking, izleti, Travel

35 godina od uspona na Triglav

Prije 35 godina, u kolovozu 1980., prvi puta sam se popeo na Triglav (2864m), najviši vrh Slovenije i Julijskih Alpa. Do sada sam sveukupno tamo bio tri puta i mislim da je to sasvim dovoljno u jednom životu. Na Triglav se nekada išlo s velikim pripremama i sa strahopoštovanjem prema moćnoj planini te jednom od simbola bivše države. Ta je planina, naravno, najpoštovanija u Sloveniji, gdje se njezina stilizirana tri vrha nalaze i na državnom grbu i zastavi, a smatra se da se svaki Slovenac mora barem jednom u životu popeti na Triglav. Samo ime Triglav nije baš jasnog podrijetla, ali se čini da ipak dolazi o “tri glave” koje se vide iz određenog kuta gledanja na planinu. Također podrijetlo može biti o njemačkog naziva “Terglau” ili pak od staroslavenskog boga s tri glave – Triglava – koji je navodno nekada obitavao na vrhu. Primjerice, u Hrvatskoj se planina iznad Splita zove Perun po jednom od staroslavenskih bogova.

Nev_triglav_1980_02

Kao planinar na Triglav se pohodi u ljetnim mjesecima, najčešće u kolovozu, jer je tada vrijeme stabilnije nego u ostalom dijelu godine. Zimski mjeseci ostaju isključivo za alpiniste. Mnogo je smjerova kojim se može doći na vrh, a vjerojatno je jedan od najčešćih preko Vrata i planinarskog doma na Kredarici. Zadnje veće mjesto do kojega treba doći iz Ljubljane je Mojstrana gdje počinje dolina nazvana Vrata kroz koju protiče rijeka Bistrica koja kasnije utječe u Savu.  Moj otac i ja krenuli smo od Aljaževog doma (negdje oko 1000m n/m) i čini mi se da je uspon do Kredarice, koja je na više od 2500 metara nadmorske visine, trajao oko 6 sati. Koliko se sjećam taj uspon nije bio naporan, staza ide prvo kroz šumu, a kad postigne dovoljnu visinu ostaje sve golo te staza vijuga u serpentinama kroz kameni krš dok ne stigne na uzvisinu gdje se nalazi Kredarica. S lijeve strane smo prošli pored čuvene triglavske Sjeverne stijene, gdje su vježbale generacije slovenskih alpinista, ali i austrijskih! Planinara je na stazi bilo mnogo i tada iz svih krajeva bivše države pa je ponekad ličilo na pravu promenadu. Na Kredarici, jednom od najpopularnijih domova u Sloveniji, također je bila gužva pa nas je zapalo, naravno, “skupno ležišće” (nešto kao spavaonica u kasarni, ali bez kreveta na kat). Slično kao i na Zavižanu tu je meteorološka stanica s koje se po zimi dolaze podaci o rekordnim visinama snijega (5 do 7 metara). Tu se trebalo odmoriti za sutrašnji dan kada se rano ujutro ide na glavnu triglavsku stijenu pa do vrha. Drugoga dana krećemo u cik zore u napad na vrh prvo preko Malog Triglava. Uspon vodi kroz stijenu na mnogim dijelovima osiguran sajlom i klinovima tako da je opreznost maksimalna. Nastavi čitati

Standardno
Hiking

2014 in review

The WordPress.com stats helper monkeys prepared a 2014 annual report for this blog.

Here’s an excerpt:

A New York City subway train holds 1,200 people. This blog was viewed about 6,300 times in 2014. If it were a NYC subway train, it would take about 5 trips to carry that many people.

Click here to see the complete report.

Standardno
Hiking, izleti

Grohot

groh_kuca01 [1600x1200]

Planinarska kuća na Grohotu

groh_piramida02 [1600x1200]

Piramida i oltar

Grohot (492m) je jedan od nižih vrhova Medvednice smješten na njezinom istočnom dijelu, daleko od najpopularnijih destinacija. I to mu vjerojatno daje čar – tišina i relativna divljina – iako ipak nije riječ o nekom senzacionalnom odredištu. Ali to je šesti vrh, i posljednji, čiji nam pečat nedostaje na Medvednici u knjižici Hrvatske planinarske obilaznice. Jedan od mogućih pristupa Grohotu je iz sela Blaguša, nedaleko od Sesveta i vrlo blizu Kašine. Blaguša je dobila ime po Blagusu ili Blagussu, a već se spominje u spisima 1217. Godine. Do Blaguše je najlakše doći iz Sesveta, pateći putokaz za Mariju Bistricu. U samom selu, gdje krak ceste i završava, planinarski put započinje odmah iza okretišta autobusne linije i to odmah raskrižjem. Oba puta, naravno, idu na isto mjesto, ali jedan desno po hrptu, a drugi lijevo uz potok. Krećemo desnim putom koji prvo prolazi kroz vinograde i voćnjake da bi uskoro ušao u šumu. Riječ o širokoj šumskoj cesti kojom bi bez problema mogao proći obični gradski automobil. Ulaskom u šumu gubimo pogled na brežuljke istočne Medvednice što bi bilo sasvim monotono da uz put nailazimo na nekoliko zanimljivih točaka. Jedna od njih je čeka, na kojoj piše „Tu se ne čeka“, zatim stari znak za pješačku stazu i najbizarnije od svega – tabla nepostojeće autobusne stanice, tik ispod Planinarske kuće Grohot. Na vrhu se nalazi metalna piramida i kameni oltar. S piramide se pruža pogleda na sve strane, jer sa svojih 14 metara se uzdiže iznad okolnog drveća koje inače gotovo potpuno skriva pogled sa zemlje. Planinarska kuća je nedavno obnovljena i lijepo izgleda izvana i iznutra, a u ponudi je piće dok iće ide samo uz prethodnu najavu. Nastavi čitati

Standardno
cycling, izleti

Dolinom Gacke – na biciklu

Kad je u pitanju kako iskoristiti jedan od rijetkih sunčanih, toplih i ugodnih dana ovoga ljeta/jeseni varijanti ima više. Ali, odluka je ovoga puta pala da ga provedemo na biciklu vozeći se po dolini Gacke. Gacko polje, koje se jako lijepo vidi s autoputa Zagreb- Split, zaista je raj za bicikliste koji se može na prvu osjetiti. Staze su uglavnom blage i nisu jako zahtjevne, promet je rijedak, a ceste (asfaltirane i makadamske) u vrlo dobrom stanju. No, kada ste prvi puta, unatoč informacijama s Interneta, može trebati malo više vremena da se snađete. Dolazimo automobilom u Otočac i parkiramo u središtu grada, kod Hotela Park, te se raspitujemo u turističkom uredu gdje možemo unajmiti bicikle. Šalju nas, naravno, u biciklistički klub „Barkan“, što smo i znali s Interneta, odnosno kafić „Enigma“ gdje se nalazi rent’a’bike. Zapao me jedan prilično dobar brdski bicikl Trek, serije 3, blatnjav, kočnice uredne, ali čiji lanac ulje već davno nije vidjelo. No, tijekom naše vožnje to mu opće nije smetalo tako da smo prolazili kroz blato i vodu do pola kotača bez ikakvih problema.
Odlučujemo  da ćemo djelomično pratiti tzv. Barkanovu stazu. Staza, kao i Klub,  dobili su ime po slikaru Željku Barkoviću – Barkanu rodom iz Otočca, koji je prešao cijeli ovaj kraj na – biciklu. gacka_rijeka3 [1600x1200] Cilj nam je „Vrilo Gacke“, gdje namjeravamo ručati i predahnuti na samom izvoru Gacke. Nakon što smo uzjahali bicikle već smo se mnogo bolje osjećali, jer nestao sav pritisak, a vožnja će biti relativno polagana, opuštajuća i refleksivna te meko okidajuća – na leđima nosim foto-ruksak s pravim DSLR-om! Naša tura započinje prolaskom pored vojarne i prelaskom vivoškog mosta vozimo po lijevoj obali uz Gacku. Pratimo stazu koliko možemo (putokaza ima dosta) i uživamo u krajoliku. Rijeka je na nekim mjestima izašla iz korita, a na ponekim mjestima djelomično poplavila cestu. Malo po makadamu, nešto po pravim šumskim putovima, uz mjesta Prozor i Čovići, pa prelazimo Gacku još jednom i dolazimo do mosta na cesti D50.

Nastavi čitati

Standardno