izleti, Travel

Tokio – grad u kojem je sve čisto, uredno i točno

Kaže se da niste bili u Rimu ako niste vidjeli papu, ili u Londonu ako niste vidjeli englesku kraljicu, dok za Japan vrijedi – samuraje i gejše. Krenimo od glavnog grada Japana, megalopolisa u kojem živi 38 milijuna stanovnika (dok konglomerat Tokio-Yokohama-Kawasaki broji zajedno više od 40 milijuna stanovnika, trećinu ukupnog stanovništva Japana), no zbog odlično organiziranog prometa nemamo takav osjećaj. Tokio na japanskom znači “istočni glavni grad” i to je tek od 1868. godine, a prije se zvao Edo kada je glavni grad bio Kyoto (“glavni grad”). U Tokiju je u principu sve novo, jer ga je prvo 1923. uništio potres, a 1945. ponovno savezničko bombardiranje tako da starih zgrada ima vrlo malo. Stoga se nakon 2. svjetskog rata Tokio gradio gotovo ispočetka djelomično zadržavajući svoj stari oblik, ali su mnoge ulice proširene, a nove – “prokopane”. Grad se sastoji od 23 kvarta, gotovo zasebna grada, tako da klasičnog centra zapravo nema. Jedan od mogućih je svakako medijski najeksponiranije raskršće Shibuya, gdje se zebra proteže dijagonalno i gdje ga svakodnevno prijeđe više milijuna ljudi. Ili je centar možda Ginza (na japanskom – srebro), vrlo skupi kvart za stanovanje i kupovanje, a kojom se proteže široka trgovačka ulica Chuo Dori koja podsjeća na Champs-Elysees zbog skupih dućana koji se na njoj nalaze. Ovdje je i velika robna kuća Mitsukoshi, nastala još 1930. godine, koja je prva u Japanu, a vjerojatno i u svijetu, nudila robu na više rata što danas, dakako, više nije slučaj. Da spomenemo još i veliku reprezentativnu robnu kuću japanske marke odjeće Uniqlo, zatim GU te Wako – također iz tridesetih godina prošlog stoljeća napravljena u tradicionalnom japanskom stilu, te turistima posebno omiljenu Don Quijote. Naravno, tu se nalaze i nama poznate Zara, H&M, GAP te Appleov dućan. Poznata četvrt gdje vladaju dućani s elektronikom, kompjuterske igrice i stripovi zove se Akihabara. Primjerice, robna kuća Yodobashi-Akiba sastoji se od 8 katova i prodaju samo elektroničku robu (iako smo u nekom “mrtvom kutu” pronašli čak bicikle – i to ne samo električne!).

Svaki kvart sastoji se od rezidencijalnog dijela, koji je uglavnom vrlo diskretan, ulice su čiste i uredne, zgrade su pravilnih linija i s vrlo malo billboarda, te vrlo blještavog komercijalno-zabavnog dijela s robnim kućama, restoranima, igraonicama i sl. Kako je naš hotel bio u kvartu Shinjuku, imali smo priliku nekoliko večeri zaredom osjetiti duh tog dijela grada. Glavna gužva je oko željezničke stanice – navodno dnevno ovdje prođe 3,5 milijuna ljudi – a nakon šest sati popodne sve vrvi od ljudi koji nakon posla traže hranu i/ili zabavu. U ovom se dijelu, naravno, nalaze neboderi, muzej samuraja, nebrojeno restorana raznih vrsta, ulica Godzile, a posebno nam je privukao pažnju dio nazvan Golden Gai – ili Zlatni kvart. To je jedno od rijetkih mjesta u Tokiju koje nije urbanizirano već se sastoji od nekoliko uskih ulica s tradicionalnim japanskim kućicama u kojima se nalaze mali barovi. Ti su barovi toliko mali da primaju uglavnom do desetak gostiju koji svi sjede oko šanka i htjeli – ne htjeli moraju se međusobno “očešati” na tako malom prostoru. Čak je i crvena četvrt koja se sastoji od nekoliko poprečnih ulica vrlo diskretna – izgleda slično kao i sve ostale blještave komercijalne ulice s tom razlikom da po lokalima vise slike oskudno obučenih djevojaka. Kao što općenito prodavači u trgovinama nisu napasni – već vas puste da sami razgledate robu a tek onda pitaju – tako i ovdje: prići će vam, najčešće, crnac s katalogom, ali tek nakon što se uvjeri da „zvjerate” uokolo.

U Japanu je inače tradicionalno dobro pivo (asahi, sapporo itd.), jer vino je vrlo rijetko. Tu je, dakako, sake (rakija od riže) te specijalni japanski viski. Tko želi okusiti tradicionalni japanski roštilj – yakitori – treba otići nekoliko blokova dalje u usku ulicu gdje se nalaze male “pečenjarnice” – također se sjedi oko šanka, a roštilj se peče direktno pred gostima, najčešće pileće ili goveđe meso, ali može i male hobotnice ili lignje.

Promet u Tokiju je odlično riješen budući da u bilo koje doba dana nema velikih gužvi na cesti. No, gužve su u podzemnoj željeznici, ali je frekvencija vlakova tolika i njihova točnost poslovična da zastoja zapravo nema. Inače, linije metroa su označene latiničnim slovima, a kako je velika većina natpisa i bitnih objašnjenja prevedena na engleski, uz malo koncentracije snalaženje nije problem. Također su i svi bitni natpisi i napomene po cijelom Tokiju i Japanu prevedene na engleski. Većina Japanaca koji rade u uslužnim djelatnostima zna toliko engleskog da se može sporazumjeti oko osnovnih stvari.

Da razriješimo i famu oko gotovine u Japanu. Istina je da Japanci najviše vole plaćati gotovinom pa je dobro imati je uz sebe, jer mnogi manji dućani i restorani ne primaju kartice i to će jasno naznačiti već na ulazu. Velika većina većih dućana, hotela, restorana i drugih uslužnih mjesta, normalno prihvaća kreditne kartice kao sredstvo plaćanja, a prednjače Visa i American Express.

Kad prevladava visok standard, visoka tehnologija, točnost i red, jasno je da samuraje nismo vidjeli (osim u muzeju TNM – velika zbirka katana!) no nekoliko gejši  – jesmo – i to u Kyotu, na ulici, gradu u kojem je sniman film “Sjećanja jedne gejše”.

Oglasi
Standardno

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s